RAJSKI VRT DJETINJSTVA
Dragica Užareva
Ako se osvrnemo na svjetsku literarnu baštinu, shvatićemo da je neuporedivo manje pjesnika za djecu, nego pjesnika koji se obraćaju odrasloj čitalačkoj publici. U Crnoj Gori ta razlika je još veća. Nije jedini razlog to što je mnogo teže pisati za djecu, posebno za one najmlađe, nego za odasle, ali ni njega ne treba zanemariti.
Kada je riječ o podneblju u kojem se rodio i odrastao, pjesnik Branko Vuković, čija nas je prva zbirka pjesama za djecu i podstakla na ova razmišljanja, vjekovima je odbacivano sve što je djetinjasto, ali i djetinjsko (da se u terminologiji oslonimo na Šilerovu podjelu, kojom se pravi razlika između grotesknog oponašanja djece i onoga što je izvorno dječije, što pripada djetetu, pa i djetetu koje postoji u nama odraslima). Surovost istorijskih i ekonomskih okolnosti nije dopuštala djetinjstvu da bude djetinjstvo. Ozbiljnost i odgovornost, to je ono što se od djeteta očekivalo, kako bi bilo u stanju da se odupre svim nedaćama, koje ga susreću od najranijih dana, o čemu saznajemo i iz pjesme Matije Bećkovića „Nisi ti više mali“. Dijete ne samo da se ne smije razmaziti, već ni pomaziti. U takvim okolnostima poezija za djecu ne nalazi prostora za sebe, djeca odrastaju uz narodnu epsku poeziju (koju svakako ne treba zanemariti).
Činjenica da su se vremena promijenila, otklonila je ponešto od tog grubog stava, ali i dalje je mali broj uspješnih pjesnika za djecu. Problem je u tome, da su neki, želeći da pišu poeziju za djecu, mislili da je dovoljno benaviti se. Ali djeca preziru svaku vrstu kreveljenja. Ona su vrlo strogi kritičari, sa izuzetno istančanim osjećajem za estetiku. Nešto mora da bude zaista lijepo i vrijedno da bi privuklo njihovu pažnju. Otuda je veći broj neuspijelih, no uspjelih knjiga namijenjenih najmlađima.
Branko Vuković je već svojom prvom knjigom pronašao pravo izvorište poezije za djecu, iznova pronašavši dijete u sebi. Ali to dijete sada je naoružano brojnim znanjima i različitim umijećima, otuda može tako samouvjereno da pjeva na različite teme, pa čak ponekad i da nenametljivo pruži neku moralnu pouku. Najčešće to dijete što nas čeka u nama samima otkrijemo tek kada počnemo da se posvećeno družimo s djecom, bilo da nam je to posao ili da je riječ o vremenu koje provodimo sa sopstvenim mališanima. Tek kada zaboravimo da smo odrasli i kada prestanemo da se trudimo da se spustimo na nivo djeteta, već kada sebe uzdignemo do veličanstvenog dječjeg svijeta, nastaju divne pjesme za djecu, kakve srećemo i u knjizi Rajičnjak.
Šta je taj „rajičnjak“, iz naslova zbirke koja je pred nama? Ovaj neologizam je svjedočanstvo o tvoračkim moćima djece i pjesnika koji im se obraćaju. Mališani u imenovanju svijeta i njegovih čudesa, često ne znajući adekvatnu riječ, pronalaze originalna, maštovita rješenja i nove izraze, koje nažalost, odrasli rijetko zapisuju, jer da to čine, mogli bi da uoče koliko su slični djeca i pjesnici. Naš pjesnik je stvorio novu riječ, kako bi njome najljepše dane djetinjstva uporedio s rajskim ružičnjakom. Nije bez razloga baš ružičnjak, a ne tek nekakva bašta (slezova, kao kod Branka Ćopića ili kakva drugačija). Ruža jeste simbol ljepote, ali uz ružu uvijek ide i trnje. Naseljeni su dječji cvjetni rajevi i ponekim trnom odrastanja, na šta Vuković ne propušta da skrene pažnju. On se najmlađoj čitalačkoj publici obraća biranim jezikom, koji se kreće od neologizama do arhaizama, od rječnika savremenih tehnologija do narodnog govora, karakterističnog za minula vremena, objedinjujući na jezičkom planu sve ono s čim se djeca u svakodnevnom životu mogu susresti.
I u tematskom pogledu, zbirka Rajičnjak je raznovrsna. Podijeljena je na dva ciklusa, od kojih prvi nosi naziv „Radost života“. Ništa drugo ne bismo ni očekivali u rajskom vrtu djetinjstva do životnu radost koja natkriljuje sve patnje, jer moramo se sjetiti da ni djeca nisu oslobođena patnje, ma koliko se odrasli trudili da ih od toga zaštite (da i ne govorimo o slučajevima kada ta zaštita izostane). Radost o kojoj ovdje govorimo jeste radost sjedinjavanja s prirodom, radost uživanja u onome što svijet u svojoj raskošnoj raznolikosti ima da nam ponudi. Ali ta veselost se ne ogleda samo na tematskom nivou. U Vukovićevim stihovima prvog ciklusa vesele se stihovi svojim ritmom, svojom dužinom koja rijetko dopre do deveterca, uglavnom se zaustavljajući već kod osmerca, što pjesmi dopušta da razigrano poskakuje. Ali ono što predstavlja posebnu čaroliju ovog dječjeg „rajičnjaka“ jesu onomatopeje, koje pjesnik rado koristi, dodajući našem jeziku čitav niz nekih potpuno novih, a dragocjenih (...)
Drugi ciklus nosi naziv „Ko je kome rod“. Čitajući pjesmu po kojoj je ciklus i dobio naslov, može nam se zavrtjeti u glavi od srodničkih odnosa koji ni u jednom jeziku koliko u našem, nije tako preciziran do najsitnijeg detalja, tako da se u tom mnoštvu naziva, kao što su prija, zet, tašta, zaova, svojak, svekar, djever, svastika, jetrva i sl. i odrasli lako mogu zapetljati. Pjesnik nam jezičko zamješateljstvo dočarava upravo kao jezičko bogatstvo, ne zanemarujući i humornu stranu svega toga. Zapravo, humor je još jedan dragocjen začin Vukovićevih pjesama za najmlađe. Dosjetke, igre riječi, šale, pa čak ponegdje i blaga ironija, djecu posebno privlače, što će svakako doprinijeti čitanosti stihova okupljenih u Rajičnjaku. U svakom slučaju, humor se neuporedivo češće može sresti od patetike, mada se i patos može pronaći, i to u onom svom najuzvišenijem obliku. Primjer za to je pjesma „Đed i gusle“, koja prosto iziskuje da se čita naglas, da se čita stojeći.
Iako ne volim utilitarizam i smatram da je jedini zadatak pjesme da bude lijepa, nikako da djeci bilo šta propisuje, da ih bilo čemu podučava, moram priznati da pjesnik Branko Vuković veoma vješto spaja lijepo i korisno, tako da iz njegovih pjesama dijete mnogo šta može naučiti o životinjama ili porodičnim odnosima, o stranama svijeta ili štetnosti pretjerane upotrebe mobilnih telefona... Jednom riječju djeca iz ovih pjesama mnogo mogu naučiti o životu, a da pri tom nijesu izricane nikakve zabrane, niti upotrebljavani imperativi (...)
Pjesnik koji je tek zakoračio u svijet poezije za djecu, pokazao je da je pronašao svoj smjer, i to upravo onaj koji vodi do dječijih srca. Kratke ili dugačke, uobičajene ili „naopačke“, nenametljivo poučne ili sa naglašenim zahtjevom da se u njihovom stvaranju učestvuje, pjesme Branka Vukovića raduju svojom ljepotom i sigurno će stići do mališana, čak i do onih koji još ne umiju da čitaju, ali su zahvalni slušaoci. Sve su to razlozi zbog kojih knjigu preporučujem za štampu, a još više, od srca je preporučujem svakom djetetu na početku svog putovanja ka svijetu odraslih.
