Nagrada Mali princ za stvaralački doprinos razvoju dječije književnosti u BiH

Prvi dobitnik Malog princa za životno djelo je, u trenutku dobijanja nagrade, bio najstariji živi bosanskohercegovački pisac za djecu, Advan Hozić. Nagrada mu je dodijeljena uz 80. rođendan, a u ime organizatora priznanje je uručila Mirjana Tahirović, jedna od najzaslužnijih osoba za pokretanje i programsko uzrastanje festivala Vezeni most.

* * *

ADVAN HOZIĆ je rođen 6. juna 1926. godine u Kotor-Varošu, Bosna i Hercegovina. Od 1941. godine bio je sudionik antifašističkog rata. Novinarstvom i književnim radom počeo se baviti od 1950. godine. Tvorac je sedam radioigara, a izvođena su mu i dva pozorišna djela: komedija Malinjak i drama Rat. Pored desetak izdanih knjiga publicistike, dominantno mjestu u njegovom djelu zauzimaju romani.

Najpoznatiji romani su mu: Dobroćudni ratnici, Tri Ješina junačka dana, Vrabac s puškom, Dva i po borca, Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne, Glavna snaga, Lopuža i Dječak i balon.

Autor je i nekoliko zbirki priča od kojih su najpoznatije: Drugovi, Prava puška, Sumnjivi telećak, Čudo od djeteta i Azrino magare. Poeziju je obilježio zbirkom pjesama Djed i unuk i Prođimo ispod duge, te knjigom igrokaza Stara tajna.

Preveo je s makedonskog jezika tri knjige priča. Njegove četiri knjige prevedene su na slovenački (2), na makedonski (1) i na albanski jezik (l), kao i brojne priče koje su prevođene na turski, češki, talijanski, ruski i mađarski i objavljivane u listovima i časopisima na tim jezicima. Zastupljen je u lektiri za osnovnu školu sa dvije knjige, a sa pričama i odlomcima iz romana u brojnim knjigama i izborima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, a i u časopisima i listovima za djecu na svim jezicima kojima se govori širom bivše Jugoslavije.

Hozić je bio istaknuti bosanskohercegovački pisac za djecu i mlade.

Bio je član Društva novinara BiH od 1960. i Društva pisaca BiH od 1965. godine. Dobitnik je desetak književnih nagrada te 27-julske nagrade Bosne i Hercegovine za 1989. godine i nagrade Mali princ za životno djelo koja mu je dodijeljena u Tuzli, 2006. godine.

Drugi dobitnik Malog princa za životno djelo 2007. godine, bio je profesor Muris Idrizović koji iz zdravstvenih razloga nije mogao prisustvovati dodjeli nagrade, pa je umjesto njega, nagradu primio književnik Irfan Horozović.

* * *

MURIS IDRIZOVIĆ rođen je 25. 5. 1925. godine u Bijelom Polju, Crna Gora. Studij književnosti završio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1952., a u Sarajevu 1977. doktorirao disertacijom o A. H. Bjelevcu. Bio je profesor Prve i Druge gimnazije u Sarajevu, urednik u IK „Svjetlost“ te predavač na Filozofskom fakultetu i profesor književnosti za djecu na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu. Dugogodišnji rad i istraživanje profesora Idrizovića vezani su za književnu historiju, kritiku, esejistiku, (objavio je više studija i kritika o književnoj baštini BiH), prevođenje, a posebno su značajna njegova djela iz oblasti književnosti za djecu. Objavio je više knjiga: Književnost za djecu u Bosni i Hercegovini (1976), Glasovi djetinjstva – antologija poezije za djecu u Bosni i Herecgovini (1977), Život i književno djelo (1978), Pregled književnosti za djecu u Bosni i Hercegovini (1983), Zeleno ostrvo djetinjstva (1983), Otroška in mladinska književnost u Jugoslaviji (na slovenačkom, 1984), Igra i zbilja (knjiga eseja, 1984), Hrvatska književnost za djecu – 100 godina dječije knjige (1984), Makedonskata literatura za deca (na makedonskom, 1988), Književnost za djecu (1988), Književnost za djecu u Jugoslaviji (Bosna i Hercegovina, Slovenija, Hrvatska, Makedonija) (1989), Rječnik stranih riječi (1989), Književnost za djecu i omladinu (1991), Vodič kroz lektiru (2000), te roman Kad su cvjetale agave. Preveo je sa slovenskoga djela J. Vidmara, A. Ingoliča, I. Potrča, F. Bevka i dr. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva i Dvadesetsedmojulske nagrade BiH, kao i više nagrada za prevodilački rad. Primivši nagradu u Sarajevu, Muris Idrizović, vidno uzbuđen što Mali princ ide njemu u ruke, rekao je da mu se uvijek bilo lijepo vraćati svijetu djetinjstva, jer u tom svijetu čovjek lakše može tražiti odgovore na pitanja koja mu se kroz život nameću, i lakše rješavati zagonetke. Možda je u tom trenutku pred sobom imao sliku djetinjstva u rodnom Bijelom Polju. Djela profesora Idrizovića su dragocjeni izvori podataka o književnim ostvarenjima za djecu i njihovim autorima, panoramski pregledi, analitičko-kritički prikazi i sintetički sudovi. Svojim cjelokupnim radom i pionirskim poduhvatom na afirmaciji književnosti za djecu, koja je dugo bila na margini interesovanja, profesor Idrizović je postavio osnove i dao smjernice za dalja istraživanja i analitičko-kritička prosuđivanja književnih ostvarenja za mlade.

Umro je u Sarajevu 21. 6. 2009. godine.

Nagradu Mali princa za životno djelo 2008. godine, dobio je jedan od najpoznatijih pisaca za djecu u Bosni i Hercegovini, Ismet Bekrić. Nagrada mu je uručena na zavfršnoj večeri Festivala u Narodnom pozorištu Tuzla.

* * *

ISMET BEKRIĆ, rođen u Banjaluci, 1943, pjesnik, pripovjedač, dramatik, prevodilac, jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u BiH, koji od februaragodine živi sa porodicom u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici, ali je živo prisutan i u književnom životu u BiH. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (grupa književnosti). Radio kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti Glasa u Banjaluci. Objavio je više od 30 knjiga, od kojih ističemo pjesničke zbirke: Jutro tate Mrguda, Klupa kraj prozora, Otac s kišobranom, Radnička četvrt, Očevo breme, Očev kaput, Dječije nebo, Izgubljeni kliker, Jesen u gradu, Kraljica lutka, Pjesma se javlja, zatim knjige dramskih tekstova: Noć kad su neboderi šetali, Krojač Djeda Mraza i Djeca i lutke, te knjigu priča iz djetinjstva Pijetlov budilnik i knjigu bajki Drveni konjić, kao i najnoviju knjigu pjesama i priča Patuljci se uvijek vraćaju. Knjige i pjesme su mu prevođene na više evropskih jezika: engleski, francuski, njemački, ruski, italijanski, slovenački, mađarski, bugarski, poljski, češki, turski, albanski, makedonski i dr. Bekrić se i sam bavi prevođenjem – dosad je objavio više knjiga prijevoda iz slovenačke književnosti za djecu (antologijski izbor iz slovenačke poezije za djecu Kažipot za vsepovsod / Kažiput za svaki kut, dvojezično, Dragotin Kette: Čuj sanje mi, Dragotin Kette: Zimska romanca, pjesme za djecu i mlade, dvojezično, Srečko Kosovel: Otrok s sončnico / Dijete sa suncokretom, dvojezično, Srečko Kosovel: Sončnica na rami / Suncokret na ramenu, pjesme za mlade i pjesme sa Krasa, dvojezično, Boris A. Novak: Bajka putuje u svijet, pjesme za djecu, Manja Žugman Širnik: Izsevanja / Žarenja i dr.). Bekrić je zastupljen u brojnim antologijama, te u programima školske lektire.

Za svoj višegodišnji književni rad dobio je niz značajnijih domaćih i međunarodnih nagrada: Veselin Masleša, Zmajeva, Alpe Adria Riječi bez granica u Italiji (za dvojezičku pjesničku zbirku Cipele starijeg brata / Čevlji starejšega brata, objavljenu u Ljubljani, sa slovenskim prevodom Milana Dekleve), godišnja nagrada Bosanske riječi, nagrada Mali princ, Stazama djetinjstva, Skender Kulenović, regionalna nagrada Princ dječijeg carstva, nagrada Međunarodnog sajma knjiga u Sarajevu za najbolju knjigu za djecu (za knjigu priča i pjesama Patuljci se uvijek vraćaju, 2015.) i dr. Nominiran  je bio i za prestižnu nagradu Astrid Lindgren. Član je Društva pisaca BiH, PEN-a i Udruženja književnikov Primorske.

Nagrada za doprinos razvoju dječje literature u BiH dodijeljena je ediciji Lastavica Izdavačkog preduzeća Sarajevo Publishing. Nagradu je predstavnici ovog preduzeća uručio književnik Benjamin Isović, tadašnji član Upravnog odbora Društva Mali princ.

* * *

Vjerovatno nema djeteta sa prostora bivše Jugoslavije kojem se u rukama nije našla bar jedna knjiga iz biblioteke Lastavica. Za nastanak te biblioteke i njeno uređivanje, zaslužan je Ahmet Hromadžić. Kao urednik u IK Veselin Masleša (danas Sarajevo Publishing) pokreće i uređuje legendarnu dječiju biblioteku Lastavica.

Tokom 53 godine postojanja te više od 900 naslova Lastavica je svrstana u red vodećih biblioteka za djecu. Lastavica - lektira, Lastavica redovna izdanja, Lastavica - mala škola, slikovnice... izdanja su za djecu osnovnoškolskog uzrasta i neizostavan su dio njihovog odrastanja. Lastavica lektirna izdanja opremljena su predgovorima, biografskim podacima i metodičkim obradama tekstova.

Objavljene u milionima primjeraka, ove čarobne knjige bile su prozor u svijet brojnim generacijama mališana s prostora cijele bivše Jugoslavije.

* * *

Prvi put je, izvan konkurencije, na prijedlog dosadašnjih dobitnika nagrade Mali princ, ovo priznanje dodijeljeno i osnivaču Vezenog mosta, Šimi Ešiću.

* * *

ŠIMO EŠIĆ je rođen 6. 2. 1954. godine u Brezama kod Tuzle (BiH). Završio je studij jezika i književnosti 1976. godine, a zatim radio kao novinar Radio Tuzle i RTV Sarajevo i kao urednik u izdavačkoj kući „Univerzal“. Ešić je sav svoj život posvetio djeci i radu s djecom - svojim književnim djelom, a i kulturnim angažmanom u oblasti promoviranja dječje literature i umjetničkog stvaralaštva za djecu, godinama doprinosi afirmaciji i razvoju dječje književnosti u Bosni i Hercegovini i u regiji i njenom boljem društvenom tretmanu, i u svojoj zemlji, i u okruženju.

Osnivač je nevladine organizacije Društvo prijatelja knjige „Mali princ“ i međunarodnog dječijeg festivala „Vezeni most“, na kome se dodjeljuje nagrada „Mali princ“, najznačajnija književna nagrada za dječiju literaturu u regionu. Zastupljen je u kompletima Dječja književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga i Hrvatska književnost za djecu i mladež u 25 knjiga, te u lektiri za 3, 4. i 5. razred devetogodišnje osnovne škole u FBiH. Zastupljen je i u brojnim izborima i antologijama u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji i Makedoniji, te u antologiji Egzil i u leksikonu Ko je ko u Njemačkoj. Knjige su mu prevedene na njemački, švedski, makedonski, slovenski, bugarski, engleski i albanski jezik, a pojedinačne pjesme i priče prevedene su mu na talijanski, ruski, bugarski, mađarski, albanski, slovenski, slovački, švedski, romski, turski, kineski i poljski jezik.

Neke od značajnijih knjiga: Vezena torbica, 1973, Rudarev kućerak, 1979, Pola igra, pola zbilja, 1980, Šta li mrda iza brda, 1984, Šuma, 1985, Prva ljubav treći put, 2009, Kako se crta sunce, 2010, Izmislionica u selu Pričevac, 2013, Olovka pustolovka, 2017, Ispod cirkuske šatre, 2018, Tako smo rasli, 2018.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.Osnovač je izdavačke kuće "Bosanska riječ" i član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Udruženja pisaca Njemačke, Društva hrvatskih književnika i hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Slobodni je umjetnik, živi u Vupertalu (Njemačka) i u Tuzli.

Nagrada za doprinos razvoju dječje literature u BiH dodijeljena je Ljubici Ostojić u Narodnom pozorištu Tuzla.

* * *

LJUBICA OSTOJIĆ je rođena je 20. marta 1945. u Beogradu, a koncem iste godine nastanjuje se u Sarajevu zauvijek (uz brojna putovanja). Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji (Likovni odsjek) i Filozofskom fakultetu (Komparativna književnost - teatrologija) u Sarajevu. Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih, profesionalni pisac sa statusom slobodnog umjetnika, dugogodišnji kazališni kritičar revija Odjek i Književna revija i listova Oslobođenje i Večernje novine, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio-Sarajevu, dramaturg-suradnik u Mostarskom teatru mladih (MTM), a odkao predavač Praktične dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU) u Sarajevu u zvanju vanrednog profesora. Piše također radiodrame, TV-drame i scenarije, kritiku i esejistiku iz oblasti kazališne umjetnosti, književnosti i likovnih umjetnosti. Dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u suvremenom kazalištu. Poezija, kritika i radiodrame prevođene su na engleski, albanski, njemački, makedonski, francuski, slovenski, turski, poljski, češki, slovački, grčki, mađarski itd. Dobitnik je više književnih nagrada i priznanja.

Također i nagrada Luka Pavlović Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa (sezona 1990-91.), Zlatni broš za kulturu - ŽENA 21 (1998.), Grozdanin kikot - Međunarodna nagrada za doprinos razvoju dramskog odgoja (2000.).

Objavljena djela: - poezija: Vrijeme za ukras, 1969, Ispod drvlja i kamenja, 1973, Došlo je do riječi, 1976, Za divno čudo, 1977, Koga se tiče leptirica, 1981, Morska pjesmarica, 1985, Sahat kula, 1995, Portomorto, 1996, Smrtna pjesmarica, 1999, Thaliastrasse moja ulica, 2000, Jesam i bila sam, 2003. Proza: Svjetlucanja, 2003. Knjige za djecu i mlade: Tu stanuje Danijelova priča, 1974, Zašto dubiš na glavi, Danijele, 1983, Dječak sa ključem oko vrata, 1986, Kočoperitis izvjesne dame u pubertetu, 1985, Ružno pače, 1991, Spasiti Yoa, žurno (roman), 2005, Knjiga o Ariel (pjesme za djecu), 2005, Čitančica, 2008, Princeza Ariel i Yo, 2010, Najdalja zvijezda do koje se voli, 2015, Izbor u Dječja književnost naroda i narodnosti bih u 20 knjiga (1990.)

Ove godine imali smo dva laureata ove prestižne nagrade: Muhidina Šarića i Enisu Osmančević-Ćurić.Na sceni Narodnog pozorišta Tuzla, Šimo Ešić je uručio nagradu za doprinos razvoju dječje literature u BiH Muhidinu Šariću. Enisa Osmančević-Ćurić je bila spriječena, pa je i njenu nagradu primio i kasnije joj uručio Muhidin Šarić. Oba autora su te godine obilježavala jubilarne godišnjice umjetničkog rada.

* * *

MUHIDIN ŠARIĆ je rođen 15. marta 1944. godine. Četiri grada su posebno vezana za njegovu biografiju. Prijedor, u kome je rođen, grad Ključ, gdje je odrastao i završio osnovnu školu, grad Grac u Austriji, gdje je proveo deset prognaničkih godina i Kozarac u pitomom potkozarju, gdje je izgradio svoje porodično gnijezdo i gdje i danas živi.

U književnosti se javio zbirkom pjesama za djecu Spava li dan u mraku,godine. Do danas je objavio jedanaest autorskih zbirki poezije za djecu. Mnoge od tih knjiga su nagrađivane, a neke su doživjele više svojih izdanja, kao što je zbirka Cvrkutanka, 1988. godine, koja se našla i u lektiri za osnovnu školu. Pored poezije Muhidin Šarić je objavio roman za djecu Benko. Piše i dramske tekstove, a trenutno je najizvođeniji pisac u Pozorištu Prijedor. Ova pozorišna kuća mu je objavila izbor dramskih tekstova za djecu u knjizi Igrokazi. Za odrasle je objavio nekoliko zbirki poezije, među kojima se ističe Tespih i Testament. Objavio je i knjigu proze Keraterm o istoimenom logoru u Prijedoru u kom je bio zatočen. Šarić piše i drame za odrasle od kojih se ističu: Recept za ludilo i Rabulizam. Ove dramske tekstove je izvodilo Pozorište Prijedor i objavilo u zasebnoj knjizi pod nazivom Komedije. Za svoj rad Šarić je dobio više nagrada.

Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike, a zastupljen je u brojnim antologijama. Pjesme mu se nalaze u brojnim čitankama i drugim udžbenicima. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i austrijskog PEN kluba.

* * *

ENISA OSMANČEVIĆ-ĆURIĆ rođena je 16. maja 1945. godine u Banjaluci. U rodnom gradu se školovala. Poslije osmogodišnje škole i gimnazije studirala je književnost i historiju na VPŠ, te diplomirala 1967. godine. Radila je 25 godina u osnovnim školama u Čardačanima i Banjaluci kao nastavnik maternjeg jezika i jedno vrijeme u školskoj knjižnici. Zapažena kao darovit pedagog i metodičar. Svoj smisao za lijepu riječ, tajne jezika i njegovo bogatstvo prenosila je i na učenike. Zabilježen je njen rad na izdanju lista Radost kao jedinstven pristup samostalnom dječijem literarnom stvaralaštvu. Književnim radom se počela baviti kao učenica gimnazije u kojoj je dobijala nagrade i bila član Podružnice UK BiH, a od 1986. godine član Udruženja književnika BiH.

Osim poezije za djecu, pisala je poeziju, prozu, eseje i književne oglede koje objavljuje u periodici (Putevi, Prilozi, Umjetnost i dijete i dr.). Bila je dugogodišnja suradnica listova i časopisa namijenjenih djeci, (Vesela sveska, Male novine, Modra lasta, Zmaj, Tik-tak) od kojih je dobijala i nagrade za kratku priču. Njene pjesme su uvrštene u čitanke, a zbirke pjesama Klempav oblak i Pramčiok u obaveznu školsku lektiru u BiH. Pjesme su joj prevođene na makedonski, turski, albanski i talijanski jezik i nalaze se u mnogo izbora, antologija i monografija. Objavljene knjige za djecu: Pramčiok, Klempav oblak, Svjetlac u koprivama, Pedalj vedrine, Berite svoje snove i druge.

Preminula je u rodnom gradu 2020. godine

Nagrada Mali princ dodijeljena je dječjoj redakciji Radija BH 1 - koja je godinama bila pomni pratilac, tumač i afirmator stvaralaca za djecu i njihovih najboljih ostvarenja namijenjenih najmlađim čitaocima. Nagradu je primila dugogodišnja urednica, Snježana Galić-Ibrulj.

Nagrade i pojedinačne i kolektivne uvijek su s radošću primane i podstiču nas da se borimo za više sadržaja za djecu i u korist djece na talasima radija i uopšte u medijima. Dobrodošle su odgojne teme dječiji glasovi i njihov pogled na svijet. Nažalost, dječja prava su ugrožena, a djeca kroz radio program ostvaruju svoje pravo da iskažu šta misle i zahtijevaju od odraslih, uistinu, svijet prema mjeri djeteta - rekla je između ostalog na dodjeli nagrade, urednica Snježana Galić-Ibrulj.

Nagrada za stvaralački doprinos razvoju dječje literature u BiH dodijeljena je Zorici Turjačanin.

* * *

ZORICA TURJAČANIN je istaknuta kritičarka i esejistica, jedan od pionira u oblasti književne kritike dječje literature, prvi doktor književnosti za djecu u Bosni i Hercegovini. Rođena je u Beogradu, a u Banjaluci, gdje i danas živi, provela je cijeli svoj bogati stvaralački vijek. Iza nje je blistav pedagoški put od učiteljice do osnivača katedre za dječju književnost. Svojim istančanim i prefinjenim osjećajem za lijepo, pronicljivim smislom za otkrivanjem i tumačenjem najskrivenijih značenja teksta, te iznimnom darovitošću za interpretaciju, Zorica Turjačanin je izrasla u autoricu kojoj se vjeruje, čiji sud se štuje i uvažava i među kolegama – naučnim radnicima i među piscima. Pedagoškim i književnokritičkim radom bitno je uticala na razvoj književnosti za djecu u Bosni i Hercegovini i na formiranje društvene svijesti o važnosti i vrijednosti dječje literature kao umjetničke vrste. Autorica je više stotina eseja, kritika i recenzija objavljenih po brojnim listovima, časopisima i zbornicima i prezentiranih

u nekoliko esejističkih knjiga, od kojih su posebno vrijedne Lampa na pisaćem stolu, Ključevi zlatnih vrata i Svežanj novih ključeva. Ovim ostvarenjima najizravnije opravdava atribut lirika u književnoj kritici, koji je stekla zbog izuzetne živosti njene rečenice i raskoši njenog osobenog stila.

Nagradom Mali princ iskazano joj je priznanje za ukupan stvaralački doprinos razvoju i afirmaciji dječje literature u Bosni i Hercegovini.

Alija H. Dubočanin, zbog bolesti, nije mogao prisustvovati završnoj večeri, pa mu je nagradu Mali princ za stvaralački doprinos razvoju dječije literature u Bosni i Hercegovini (nagrada za životno djelo) naknadno u njegovom stanu u Sarajevu uručio direktor festivala Šimo Ešić.

* * *

ALIJA H. DUBOČANIN (H. – Hasagić) rođen je 2. maja 1949. Godine u Bosanskom Dubočcu, na Savi. Školovao se u rodnom mjestu, Korać u kod Bos. Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (književnost i jezik). Živi u Sarajevu i Hadžićima. Dubočanin je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, književni kritičar, esejist, novinar, autor antologija i različitih izbora, publicist. Dobitnik je

ugledne književne nagrade “Neven” za knjigu pripovjedaka Brod na vidiku, književne nagrade “Oktobarska poetska drugovanja” za knjigu pripovjedaka Vatre na rijeci, književne nagrade izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu izabranih pjesama Pamćenje vode, za 1999. godinu, (Das Gedächtnis des Wassers). Višestruki je dobitnik prvih nagrada za kratku priču. Pjesme i priče Alije H. Dubočanina uvrštavane su u različite izbore, čitanke, antologije, preglede, a mnoge su prevedene na makedonski, turski, bugarski, albanski, slovenski, njemački, francuski, holandski,

španski, i engleski jezik. Njegovo najznačajnije uredničko djelo je edicija Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga (1990). Radio je kao urednik u izdavačkoj kući “Veselin Masleša”, kasnije “Sarajevo Publishing” u Sarajevu. U toku rata pokrenuo je i uređivao list za mlade “Lastavica” (1994-l996), kao i dječije novine “Vrelo Bosne”. Piše za odrasle i za djecu, mada svoja djela nikada sam ne dijeli na toj osnovi.

Ovaj samosvojni tragalac odnjegovanog stila, 2014. godine navršio je 65 godina života. Za to vrijeme ispisao je cijelu jednu omanju biblioteku knjiga neponovljive ljepote i neprolazne vrijednosti. Cijeli njegov opus od oko dvadeset knjiga namijenjenih djeci, u stvari je, ispisivanje jedne knjige uzbudljivog, nepovratno iščezlog svijeta djetinjstva i hvatanja njegovog odraza u ovovremenosti i svevremenosti. To je zavidno umijeće, jedan strpljivi, tihi majstorluk koji, kako je zapisao jedan pjesnik “od djetinjstva k’o od tijesta – čuda stvara”. Dubočanin je autor blistave biografije i velikog ugleda, kako među književnim kritičarima i kolegama, tako i među djecom, svojim vjernim čitateljima.

Preminuo je u Sarajevu 2019. godine.

Banjalučki književnik Ranko Pavlović prima nagradu Mali princ za stvaralački doprinos razvoju dječije literature u Bosni i Hercegovini.

* * *

RANKO PAVLOVIĆ rođen je 1943. godine u Šnjegotini Gornjoj, kod Teslića. Živi i stvara u Banjaluci. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove, za odrasle i za djecu.

Do sada je objavio deset zbirki pjesama, trinaest zbirki pripovijedaka, tri romana i deset radio drama za odrasle, zatim dvanaest zbirki priča za djecu (Jarac u pozorištu, Čistač obuće, Kula Kulina bana, Zlatnodolske bajke, Moć divlje oskoruše i druge bajke, Voz, tata i novine i druge), roman za mlade Tajne Kraljevog Grada, dvije zbirke pjesama za najmlađe, desetak tekstova za dječja pozorišta i petnaestak radio igara za djecu. Zastupljen u čitankama, lektiri i mnogim antologijama. Prevođen na više jezika i nagrađivan značajnim književnim priznanjima.

Zejćir Hasić je jedini dobitnik obje nagrade ovog društva – nagrade za najbolje književno djelo i nagrade za stvaralački doprinos razvoju dječije literature u Bosni i Hercegovini.

* * *

ZEJĆIR HASIĆ, rođen je u Brčkom 1945. godine. Profesor je bosanskog jezika. Studij jezika završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završenih studija, radio je u Brčkom kao gimnazijski profesor. Do penzionisanja je bio zaposlen kao stručni savjetnik za bosanski jezik u Pedagoškom zavodu Tuzla. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove. Autor je brojne stručne i metodičke literature i udžbenika za osnovnu i srednju školu.

Do sada je objavio (za djecu): Praviš se važan, Mjesec, san i papirni avioni, Ljubav i ljubav i ljubav, Plave fuze i druge ljubavi, Moja cura Mima; za odrasle: Srebrnina gospođe Marjane, Borhes u autobusu, Eglen sa dušom, Pokucaj i na vrata otvorena, Zavještanje Zuhdijino, Tamnovanje Tea Ormanskog. Objavio je zbirku pjesama Kada pete okrilate (2016), a iste godine je objavljeno Hasićevo IV izdanje prve zbirke pjesama Praviš se važan u 3. izdanju Knjigometra, nazvanog „Bosanski knjigometar“. Naredne, 2017. godine objavio je roman Pustolovine zaljubljenog dječaka, pustolovna, krimi, ljubava priča o mladima i za mlade.

Između ostalih dobio nagrade za priču “Ivo Andrić”, “Zijo Dizdarević”, nagradu za radio-dramu, radio-roman i radio-novelu RTV BiH 1 i RTV Federacije BiH, i nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH za zbirku Praviš se važan. Dobitnik je nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu za mlade pod naslovom Plave fuze i druge ljubavi (2012), dobitnik je prve nagrade Stazama djetinjstva u Bosanskoj

Krupi, a Centar za kulturu Saudijske Arabije objavio je dvojezično četiri njegove slikovnice. Zbirka priča i novela Borhes u autobusu bila je u užem krugu za Istočnoevropsku književnu nagradu.

Predstavnica redakcije Cvitak, Ana Šego, primila je nagradu Mali princ za stvaralački doprinos razvoju dječije literature u Bosni i Hercegovini, Kamerna scena Doma mladih Tuzla.

* * *

Časopis “Cvitak” pokrenuli su 2000. godine književnici Krešimir Šego (glavni urednik) i Miro Petrović (izvršni urednik). U proteklih 17 godina objavljeno je 170 brojeva u kojima je na posebno senzibilan način piscima za djecu otvoren prostor i ukazan veliki značaj i dužno poštovanje, a mladim čitateljima prezentirana savremena dječija literatura najviših estetskih dometa i omogućena svojevrsna edukacija u razvijanju vlastitog talenta. Cvitak obiluje pažljivo probranim književnim tekstovima i trudi se što više zvati djecu i poučiti ih da čitaju i da zavole lijepu pisanu riječ.

Ovogodišnja dobitnica Nagrada Mali Princ za stvaralački doprinos razvoju dječije književnosti u Bosni i Hercegovini je književnica Nura Bazdulj-Hubijar.

* * *

NURA BAZDULJ-HUBIJAR rođena je 20. avgusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine, 1975. godine seli u Travnik, gdje i danas živi i radi kao liječnik, specijalist medicinske mikrobiologije. Do sada je objavila više knjiga za djecu, od kojih su neke zastupljene u školskoj lektiri, te niz romana, od kojih su neki prevedeni na njemački, norveški i holandski jezik. Dobitnica je nekoliko prestižnih društvenih prizanja i književnih nagrada za roman i dramski tekst. Nura Bazdulj-Hubijar već godinama je najčitaniji pisac u Bosni i Hercegovini. Tu izuzetnu popularnost stekla je, prije svega, svojim romanima za odrasle, pisanim savršeno jednostavnim stilom, emotivno i iskreno. Ali ni u literaturi za djecu nije ništa manje uspješna. Svojim knjigama namijenjenim mladima hrabro je progovorila o najosjetljivijim, pa i tabu temama, postigavši dvije važne stvari: popunila je na taj način vidljivu prazninu u savremenoj bh. književnosti za djecu i osvojila naklonost i srca ne samo mladih čitalaca, nego i njihovih roditelja i vaspitača. Niko u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu i mlade s toliko suptilnosti, osjećajnosti, tanane prefinjenosti i toliko razumijevanja mlade duše, nije opisao osjetljivo vrijeme, dramatičnog doba odrastanja, prvih ljubavi, buđenja prve senzualnosti, kao što je to učinila Nura Bazdulj-Hubijar u svojoj trilogiji Ruža, Čekajući Tahira i Više ne čekam Tahira.

Ovogodišnji dobitnik Nagrada Mali Princ za stvaralački doprinos razvoju dječije književnosti u Bosni i Hercegovini je književnik Kemal Mahmutefendić.

* * *

KEMAL MAHMUTEFENDIĆ, rođen je u Sarajevu, 8. 4. 1942. Osnovnu školu započeo je u Sarajevu a završio u Konjicu, gdje završava i gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, čak i kuhar. Pored poezije pisao je novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Jedna drama je prevedena na njemački jezik. Objavio je desetak knjiga za djecu, od kojih je jedna nagrađena kao najbolja knjiga u Bosni i Hercegovini, dvije su u školskoj lektiri u Federaciji, a jedna na univerzitetima u Evropi. Mahmutefendić je bio autor svojevrsnog pripovjedačkog stila, prefinjene rečenice i izvanredne imaginacije, pisac ispod čijeg pera su oživljavali likovi i događaji

Svojom obilnošću duha u neizmjernosti Svemira, sugerirajući mnogo i govoreći malo, Kemal Mahmutefendić se dohvatao svega. Za njega je nešto zauvijek dato i nešto što će iznutra uvijek podsjećati na ljubav i život. S pravom se može ustvrditi da je njegova književnost, zapravo bila način njegova života.

Najveće domete stvaralaštva Kemala Mahmutefendića treba tražiti u oblasti poezije, dječije priče i putopisa. Zahvaljujući tim žanrovskim predodređenjima, autor je izbio i prvi red pisaca naših jezičkih prostora. Jezik tu kod njega dobija izrazitu zvučnu i plastičnu ljepotu. Poetski ton prožima, takoreći, svaki red. Kombinacija vedrih i melanholičnih raspoloženja preliva se preko pejzaža i kroz duševnu prizmu likova i utapa se u štimung dubokog sveobuhvatnog poetskog doživljaja. Primjenom takvog lirskog postupka, Kemal Mahmutefendić je postigao glavni cilj: opisi putnika, krajolika, novčića, djece, „anđela garava lica“, prestaju nam biti strana, tuđa i daleka; on ulazi u našu svijest, u vidokrug naših intimnih predstava i saznanja.

Preminuo je Zenici, 4. februara 2022.

Rizo Džafić, književnik, naučnik, književni kritičar i historičar književnosti, rođen 2. septembra 1945. godine u Bosanskoj Krupi, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Filološki fakultet (studije južnoslavenskih i svjetske književnosti) u Beogradu 1971. godine.

Radio je kao srednjoškolski profesor u Bosanskoj Krupi, te u Njemačkoj (Stuttgartu, Kölnu i Freiburgu). Po osnivanju Pedagoške akademije u Bihaću 1993. radio kao asistent pri "Odsjeku Razredna nastava" na predmetu Književnost za djecu. Postdiplomske studije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1998., i odbranio 2000. godine tezu "Razvitak dječije književnosti u Bosni i Hercegovini"

Doktorirao odbranivši tezu "Tematske, genealoške i kontekstualne vrijednosti savremene krajiške književnosti za djecu" na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2003. Za poeziju i prozu nagrađivan na više književnih konkursa.

Za rezultate u odgoju i obrazovanju dobio je 1987. godine, što je u to vrijeme bilo najviše priznanje SR BiH za prosvjetne radnike, Nagradu Hasan Kikić. Godine 2003. dodijeljena mu je nagrada "Najbolji lektor u BiH u 2003. godini".

Zastupljen u izborima, pregledima i antologijama savremene dječije poezije i proze, te u školskim udžbenicima i priručnicima i obveznoj studijskoj literaturi na univerzitetima. Djela su mu prevedena na njemački, engleski, nizozemski, francuski, švedski, danski, turski, albanski, makedonski i slovenski jezik. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Od 1975. kao kritičar prati savremenu književnu produkciju u BiH i svijetu te objavljuje veliki broj članaka, kritika, studija i eseja u književnim časopisima: Lica, Život, Putevi, Bagdala, Braničevo, Brazde, Izraz, Most, Stvaranje, Mostovi, Odjek i dr.

Objavio je preko 300 naučnih, stručnih i kritičkih tekstova. Trenutno je na Pedagoškom fakultetu u Bihaću voditelj Odsjeka bosanski jezik i književnost.

Ljepota i sunčana duša Valerije Skrinjar-Tvrz izvanredne bosansko-slovenske/slovensko-bosanske spisateljice, koja je gotovo četrdeset godina živjela i vrijedno radila u Bosni i Hercegovini kao novinar u sedmičnom listu "Sedam dana", dnevnom listu "Oslobođenje" i sedmičnom listu za mlade "Male novine", odakle je otišla u penziju, a napisala je i objavila oko trideset knjiga za mlade i odrasle čitaoce i više radijskih igara. Osim toga je za vrijeme boravka u Sarajevu sa slovenačkog jezika prevodila knjige, radio-igre, članke i eseje za bosansko-hercegovačke izdavače, radio, revije i časopise.
Krajem 1992. godine je zajedno sa suprugom napustila Sarajevo. Ostala je duboko vezana za Bosnu, što dokazuju i romani "Na svojoj, na plemenitoj", "Jutro u Bosni" i "Bosna i Soča" koji su historijski i životno vezani za dušu bosanskog čovjeka.

Irfan Horozović je ove godine navršio 75 godina života (rođen je u Banjaluci 1947. godine). Objavio je više od četrdeset naslova (od kojih su neki doživjeli više izdanja).
Za djecu i mlade napisao je knjige: Vauvan (1986), Mađioničar iz Prijestolnice domina (1988), Oblak čija lica prepoznajemo (1997), Inspektor vrtnih patuljaka (1998), Jedan mali magarac zvani Zanzibar (2003) i Snježni tigar skače kroz vatreni obruč (2021), te drame Kako ti je ime (1968), Tanka Katanka (1971) i Fijaker bez konja (2004).
Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika. Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja za svoja književna djela.

Bisera Alikadić rođena je u Podhumu kod Livna 1939. godine. Od 1947. stalno je nastanjena u Sarajevu. Tu je pohađala školu, a zatim dugo vremena radila kao knjižničar u “Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci”. Još kao dijete, početkom pedesetih godina javlja se u tadašnjim dječijim listovima. Prvu samostalnu knjigu objavila je 1972. godine. Knjiga se zove “Noć i ćilibar”. Od tada objavila je još sedam knjiga poezije, dva romana za odrasle i dvije zbirke priča za djecu. Zbirka pjesama “Grad Hrabrost” napisala je tokom prve ratne godine. Ona je preporučljiva i za djecu i za odrasle.

Bisera Alikadić svakog dana izmišlja nove razloge svog postojanja, to su riječi, to su pjesme, to je poezija kojoj se u potpunosti predaje i koja životu daje smisao. Onog trena kad sve oko nas izgubi smisao, pisati i čitati poeziju se čini kao jedina moguća nada i na čin za spas. Ispraznost, rutinirana svakodnevica, vrijeme pandemije u kojoj mnogi gube razum, zatim praznina, usamljenost, samoća, sve je to svijet današnjice kojem se Bisera Alikadić odlučno suprotstavlja poezijom, umnogome ga propitujući i otvoreno mu se rugajuć i, upotrebljavajući nerijetko i ironiju, i u pjesmama u kojima se referira na stanje u (neuređenoj) državi ispisujući angažovanu poeziju ona govori sve ono o čemu se šuti (zbog straha od posljedica), ona objelodanjuje na vispren i originalan način.

(iz recenzije Melide Travančić o knjizi Bisere Alikadić, Gola psovačica)