DRAMSKI KOMADI ZA SVE UZRASTE
Slobodan Vukanović: Malo pozorište, izdavač DOB, Podgorica, 2020.
„U zamišljanju je sve“.
Anatol Frans
Iako je objavio niz knjiga poezije i proze, kako za decu tako i za odrasle, Slobodan Vukanović (1944) čitaocima i pažljivijim pratiocima literature za mlade prvenstveno je poznat kao dramski pisac, odnosno kao autor žanrovski različitih vrsta: igrokazi, libreta, scenske minijature, monodrame, večernji komadi i sl. Ovoga puta on se predstavlja novim izborom dramskih tekstova za decu pod indikativnim i nepretencioznim naslovom „Malo pozorište“, koji je sastavljen od četiri međusobno povezane idejno-tematske celine koncipirane u zavisnosti od uzrasta malih čitalaca:
- Niži uzrast,
- Srednji uzrast,
- Tinejdžerski uzrast,
- Libreta za balet.
Ovi i drugi dramski komadi su manje-više izvođeni na domaćim pozornicama za decu, a pojedini se pojavljuju prvi put. Radi se, dakle, o svojevrsnom izboru i stvaralačkoj rekapitulaciji iz oblasti dramskog stvaralaštva starog skoro tri decenije.
Uvodna napomena „Praznik mašte i čuđenja“ predstavlja neku vrstu autorovog poetičkog manifesta i etičko-estetičkog pogleda na dramsko stvaralaštvo za decu i mlade uopšte. Otuda on govori i objašnjava sopstvena tumačenja i doživljavanja lutkarske i dramske umetnosti, sa naročitim naglaskom na maštovitost, začudnost i oneobičavanje sveta detnjstva.
Prema njegovim rečima, „pozorište za djecu je škrinja, sveska, knjiga. U njemu žive raznovrsni svjetovi, cvjetna polja, rijeke, snovi. Od smijeha pravimo igru, od sunca iskru djetinjstva. Kaleidoskop ideja oživljava drvo, govori nemušti jezik životinja, stvari. Uspjeće koliko budeš umio da sanjaš, da začudiš gledaoce“.
Ovim je donekle objašnjena poetičko-stilistička i semantička pozadina Vukanovićevih dramskih tekstova za decu i mlade, koji se zasnivaju na igri i smehu, zabavi i mašti, snovima i stvarnosti.
Širok je raspon tema i motiva koje Vukanović obrađuje: od mita i folklora do fantastike i futurologije („Pustolovine Drona i Dronice“, „Jevanđelje po Prutaniji“). Ponuđena idejno-tematska i takozvana uzrasna klasifikacija je s razlogom primenjena, jer na taj način omogućava ne samo čitaocima već i vaspitačima, učiteljima i ostalim ljubiteljima dramske umetnosti za decu i mlade da lakše i brže dođu do željenog ili prigodnog teksta za određenu namenu i eventualno izvođenje na pozornici.
Kako to i sami naslovi celina nagoveštavaju, tako su i dramski prilozi raspoređeni. To znači da se polazi od najnižeg uzrasta, odnosno od predškolaca, kojima je posvećeno najviše tekstova:
- „Kraljevstvo druženja i snova“,
- „Sada si naša drugarica“,
- „Šta se to radi u Zemlji Vrtića“,
- „Čistim vazduh, čistim lice Podgorice“ i dr.
Osim mašte, igre i humora, u ovim i drugim uglavnom kraćim komadima dominiraju pouka, optimizam, vedrina i dobro raspoloženje, odnosno sve ono što pripada svetu predškolskog deteta i njegovim kognitivno-intelektualnim mogućnostima. Kao vrstan znalac dečije psihologije, Vukanović pravi vešte i intrigantne dramske zaplete i sukobe, koje rešava na (ne)očekivan način, sa puno umeća i zanatske sposobnosti. Njegovi likovi su neobični i nesvakidašnji:
- čarobnjak,
- kesa,
- šešir,
- lubenica,
- knjiga,
- štampar Makarije,
- slovar Ikonije,
- kontejner,
- formula i dr.
Zastupljeni dramski komadi su različitog obima, ali su zato prijemčivi i pogodni za scensko izvođenje, budući da obiluju alogično-humornim obrtima i drugim kreativnim finesama zahvalnim za odgovarajuću dečiju percepciju. Dijalozi su sažeti i vrlo efikasni, sa dinamičnom radnjom i akcionim replikama. Vukanovićev dramaturški postupak je vrlo prepoznatljiv i osoben, što dovoljno govori da se radi o nesumnjivoj autentičnosti i dobroj preporuci za čitanje, ali i izvođenje na daskama koje život znače. Izborom „Malo pozorište“ u mnogome je obogaćena celokupna dramska književnost za decu i mlade, a posebnu vrednost i novinu predstavljaju libreta za balet („Ana je talas, Sergej je ptica“), koja su vrlo podsticajna i primamljiva po mnogim umetničkim segmentima.
Dr Milutin Đuričković
Pozorište u kofer, pa u svijet
Književno stvaralaštvo Slobodana Vukanovića jednog dana, ako se svladaju brojni izazovi koje stoje pred crnogorskim društvom, čak i u oblasti umjetnosti i književnosti, zaslužiće posebno mjesto, a u biografiji autora stajaće epiteti pohvala sa primjesama žala što u nekoj 2000, 2010. ili 2020. godini autor nije bio „priznat“ i „poznat“ i što se prema njemu nije ophodilo kako njegov opus i zaslužuje. Naravno da je Vukanoviću do toga i najmanje stalo, jer nam je povijest mnogo puta ispovijedila da je „vrijeme majstorsko rešeto“. Uz to, moram da navedem i ličnu sramotu, što ni sam nijesam bio upoznat sa Vukanovićevim radom dok mi nije uručio materijal koji ovdje objavljuje.
Kako ove retke piše pozorišni reditelj, nadam se da čitalac neće zamjeriti na malo slobodnijem stilu recenzije, jer samo tako mogu da izrazim fansinaciju prvog utiska, a kasnije i mnogo studioznijeg pristupa ovim zaista posebnim dramskim formama. Naime, „slobodna“ opaska se, mora odnositi najprije na cjelovito dramsko spisateljstvo za djecu i mlade u Crnoj Gori, koje kao da se sistemski zagubilo u decenijama traženja sopstvenog izraza.
Da li je u pitanju trend koji dolazi, kako konzervativci mogu da kažu, „vesternizacijom“ i „globalizacijom“ koja se najbolje očitava među djecom i omladinom, čiji korak naprijed sve više postaje netjelesan i virtuelan, ili je u pitanju, kako liberalniji sloj zamjera, trend kontinuiteta naše mentalitetske inertnosti, teško je presuditi. Vjerovatno se ta tromost među crnogorskom omladinom može fenomenološki posmatrati iz više uglova, gdje svaki zahtijeva analizu, ali vjerujem i da dramski pisac može angažovano da djeluje i doprinese makar da se pitanja problematizuju. A Vukanovićevo bavljenje tim pitanjima, otprva mi je problematizovalo pitanje stvaralaštva za mlade, a još više – pitanje stvaralaštva mladih, koje se u drugim poljima nešto i nazire, ali u pozorišno-dramskoj oblasti mogu reći da i ne postoji.
No, dok samim činom objavljivanja ove zbirke Vukanović drži čas mladim dramskim piscima u Crnoj Gori, koji uglavnom ne pišu za djecu i mlade (uz nekoliko vrlo pozitivnih izuzetaka, nažalost rijetkih), dalja potezanja za tom temom mogu nas ili frustrirati ili navesti na akciju, što se vrlo često pretvaralo u borbu sa vetrenjačama, pa o tome više neću pisati.
Ako se manemo toga i posvetimo se čitanju redova, i između redova, štiva koje je pred vama, bićemo iznenađeni. Ne samo zbog sistematičnosti, dobre pedagoške analize dječijeg svijeta, dramaturških kvaliteta drama i igrokaza, ali prije svega – zbog odabira tematskog diskursa cjelokupne zbirke. To smatram velikim potencijalom, najviše zbog spremnosti Vukanovića da progovara o svijetu koji odrasli sve manje pojme. Ne samo da naučni fakti svjedoče da je dječiji svijet udaljeniji i nerazumljiviji nego ikad do sad, te da generacije mladih roditelja muku muče sa pravilnim usmjeravanjem svoje djece, ali i kontrolom nad njihovim internetskim prostranstvima, nego se i pitamo kako se generacije odgojene na „hljebu i vodi“, koje pamte dolazak prvih televizora u svoje domove, mogu sporazumijevati sa djecom i mladima. E, tu nas Vukanović iznenadi i drži nam još jedan čas, ovog puta dopunske nastave – autorski tretira taj svijet sa nivoa potpunog razumijevanja, te sa radošću u njegovo stvaralaštvo ulaze, uz djecu punu interesovanja, njihove roditelje, učitelje i drugare, i likovi televizora, likovi kontejnera, likovi dronova i td.
Vukanović je ne samo plodan dramski pisac, nego i prilično rasterećujuć i nenametljiv u smislu sugestija za inscenaciju i dublje iščitavanje. Smatram da je to značajan pomak za razmaštavanje i kreativnost. I ne samo da piše britku, jasnu, skoro pa lakonsku repliku, već je i njegova didaskalija u svojoj kontrapoziciji ujedno i skromna i puna. To sve tvori jedan poseban jezik (negdje bi se čak reklo da izvire iz apsurdističke začudnosti), ne samo u užem književnom, već i u simbolističkom smislu, teži mekoći, liričnosti, poetičnosti, i neodvojiv je od žive replike. Poetično ide čak i više od samog sopstvenog „uslagavanja“, da možemo govoriti o posebnom piščevom stilu, što je veliki autorski uspjeh. Zasebno bi se moglo govoriti i o Vukanovićevom prilježnom učitavanju pod-tema koje su društveno, pa čak donekle i politički angažovane, u najljepšem smislu, te tretiraju značajne ekološke teme, ali često i pitanja međuljudskih odnosa, poštovanja, prava...
Čitajući najprije kratke igrokaze za najmlađe, a potom i dramske tekstove za starije uzraste, ne mogu se oteti utisku da je fragmentarizam cjelina (bile zasebni komadi ili parčad unutar samih komada) takođe sam po sebi veliki potencijal najprije za žanrovska istraživanja. A to je opet izazov za maštu. Kako god se odlučili da ove cjeline tretirate, a pisane su vjerujem da ne ostanu slovo na papiru, nego materijal za rediteljsko-glumački posao, dakle za scenu, nećete moći da se odvojite od slobode koju vam nude. Još ako im na pravi način sagledate didaktičku pozadinu i autorske motive, nećete moći da se lako opredijelite za odabir sredstava. Rediteljska sredstva raznih profila ostaviće dejstvo na publiku. Ja bih, sad da me pitate, uzeo jedan veliki kofer, napunio ga lutkama roda, dronova, kesa, kontejnera, banana, vozića, doboša, sjevernih vjetrova, meda i medvedića, vodio sa sobom nekoliko glumaca sa mnoštvom kostima, i u svojevrsnom kofer-pozorištu igrao omnibus Vukanovićevih komada po cijelom svijetu.
Zoran Rakočević, reditelj
